Svake godine 22. rujna obilježava se Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama s ciljem podizanja svijesti o neprihvatljivosti svih oblika nasilja nad ženama, uključujući fizičko, psihičko, seksualno i financijsko nasilje. Povod za obilježavanje dana borbe protiv nasilja nad ženama potaknut je tragičnim događajem u kojem su život izgubile 3 žene te je jedna žena teže ranjena za vrijeme trajanja brakorazvodne parnice na Općinskom sudu u Zagrebu 22.9.1999. godine.
Kada se medijski izvještava o slučajevima nasilja nad ženama, prvenstveno se izvještava o strahotama i posljedicama fizičkog nasilja, međutim nasilje nad ženama često počinje na puno suptilniji i perfidniji način koji kasnije često eskalira u fizičko nasilje. Stoga je važno govoriti o nasilju iz psihološke perspektive kako bi se razumjeli mehanizmi koji stoje u pozadini razvoja nasilja i njegovog održavanja u odnosu.
Nasilje počinje puno prije prvog udarca
Suprotno prevladavajućem mišljenju, nasilje u partnerskom odnosu često ne počinje udarcem. Najčešće počinje gotovo neprimjetno – ljubomorom koja se predstavlja kao dokaz ljubavi, učestalim provjeravanjima i pitanjima poput „Gdje si?“ i „S kim si?“, zahtjevima da osoba izgleda ili ne izgleda na određen način, sugestijama da se promijeni odjeća itd. U kasnijim fazama odnosa, odnosno kada se druga strana već pomalo naviknula na određenu razinu kontrole koju partner ima njom, nasilni partner može zahtijevati da osoba ograniči kontakte s prijateljima i obitelji ili pak može zahtijevati pristup mobitelu i vršiti kontrolu i na taj način. S vremenom, ono što je u početku možda izgledalo kao pretjerana briga preraste u sustav kontrole kojeg osoba nekada nije potpuno svjesna. Naime, osoba može imati osjećaj da „nešto nije sasvim u redu“, no budući da se romantični i intimni odnosi razvijaju postupno i da su, posebno u početnim fazama, često ispunjeni nizom pozitivnih događaja i emocija, teško je uvijek racionalno sagledati sve aspekte odnosa koji se razvija. Emocionalna involviranost pritom može dodatno otežati objektivno sagledavanje situacije, jer se osoba usmjerava na osjećaje, pozitivna očekivanja i pozitivne trenutke što može „zamagliti“ ono što se doista događa u odnosu. Također, treba naglasiti da nasilni partneri ponekad namjerno induciraju tj. „proizvode“ intenzivne emocije već u samom početku odnosa (npr. kroz vrlo romantične geste gdje se osoba osjeća emocionalno preplavljeno, kroz dramatične i ekstremne ljubavne izjave, kroz emocionalno intenzivne fizičke susrete itd.) i to upravo s ciljem lakšeg ostvarivanja kontrole nad žrtvom.
Jednom kada je uspostavljena dinamika u odnosu u kojoj partner kontrolira partnericu ( npr. partner određuje gdje se smije ići, s kim smije razgovarati, kako se treba ponašati ili na što se smije trošiti novac) partner može uvesti „dodatne mehanizme kontrole“, a sve sa ciljem da se partnericu/ženu zadrži u poziciji u odnosu koja njemu odgovara. Pritom može koristiti sljedeće: ponižavanje, omalovažavanje, prijetnje te manipuliranje krivnjom (npr. partnerici se sugerira da je sama kriva za partnerovu ljutnju ili loše ponašanje).
Takvo ponašanje partnera ne ostavlja fizičke posljedice, ali se kod partnerice/žene događa nešto puno bolnije – žena s vremenom može promijeniti način na koji doživljava samu sebe. Naime, kada je netko dugo izložen omalovažavanju, kritiziranju, kontroli i prebacivanju krivnje, postupno može početi sumnjati u vlastitu prosudbu. To konkretno može značiti da ono što je u početku žena prepoznavala kao nepravdu ili pretjeranu partnerovu reakciju može s vremenom početi objašnjavati vlastitim „pogreškama“ i pomisliti „možda sam preosjetljiva“, „možda pretjerujem“, „možda nisam dovoljno dobra“, „možda sam zbilja ja kriva za partnerovu ljutnju“.
Tako se granice koje je žena nekoć imala počinju gubiti, a odluke sve češće donosi razmišljajući o tome kako će na njih reagirati partner. Žena izgubi osjećaj slobode da kaže „ne“, da izrazi vlastito mišljenje, da se odjene kako želi, vidi koga želi ili jednostavno napravi nešto bez straha od posljedica. Upravo u tome leži jedna od najdubljih posljedica psihološkog nasilja, a to je postupno narušavanje autonomije i osjećaja da žena ima pravo odlučivati o vlastitom životu. Istovremeno, takav psihički nasilan tretman, nagriza samopoštovanje te s vremenom partnerov glas kritike počne zvučati poput vlastitog unutarnjeg glasa te osoba može postupno početi prihvaćati partnerovu interpretaciju sebe kao „problematične“, „nesposobne“, „preosjetljive“ ili „krive“.
„Posljedica nasilja nije samo ono što se dogodilo, nego i ono što osoba nakon toga počne vjerovati o sebi, drugima i svijetu.“
„Zašto jednostavno ne ode?“
Kada se dogodi nasilje, često se može čuti pitanje: „Zašto nije otišla?“ Međutim, takvo pitanje proizlazi iz nerazumijevanja složenih psiholoških mehanizama nasilja i posljedica koje ono može ostaviti na osobu koja ga doživljava. Na odluku o odlasku može utjecati niz međusobno povezanih čimbenika koji određuju hoće li, kada i na koji način žena napustiti nasilnog partnera:
- Dugotrajno omalovažavanje i izloženost nasilju može oslabiti vjeru u vlastitu procjenu i stvoriti osjećaj da osoba „možda ipak pretjeruje“.
- Osoba koja je izgubila osjećaj autonomije i vlastite vrijednosti može sumnjati u vlastitu sposobnost da započne život izvan odnosa.
- Odlazak iz odnosa nije samo odluka da se prekine veza, on često znači suočavanje sa strahom, financijskom nesigurnošću, mogućim prijetnjama od strane partnera, brigom za djecu, mogućim gubitkom doma ili gubitkom socijalne podrške.
- Nasilni odnosi često nisu neprekidno nasilni. Razdoblja kontrole, ponižavanja ili prijetnji mogu se izmjenjivati s isprikama, nježnošću, obećanjima da će se sve promijeniti i trenucima bliskosti. Upravo ta izmjena može dodatno zakomplicirati odluku o odlasku: osoba ne mora istodobno doživljavati partnera samo kao izvor straha, nego može biti emocionalno vezana uz njegove dobre trenutke, nadati se promjeni i pokušavati vratiti odnos kakav je nekada bio.
Stoga ostanak žene ne treba promatrati kao jednostavan izbor ili dokaz slabosti. Često je riječ o složenom procesu u kojem se isprepliću strah, emocionalna vezanost, nada, potencijalna izolacija i stvarne prepreke za siguran odlazak.
„Ako nasilje promatramo samo kao čin fizičke agresije, vidimo udarac. Ako ga promatramo kroz moć i kontrolu, počinjemo vidjeti cijeli sustav ponašanja koji mu može prethoditi.“
Odjel za mentalno zdravlje i izvanbolničko liječenje ovisnosti