O samoubojstvu se najčešće govori tek kada se ono dogodi. Tada kreće potraga za uzrokom. Netko će reći da je osoba bila depresivna, netko da je imala težak život, drugi će pronaći posljednji događaj koji navodno sve objašnjava. Nakon smrti gotovo uvijek nastaje potreba da se od mnoštva događaja napravi jedna jasna priča. Problem je u tome što ljudski život najčešće nije takva priča.
No suicidalnost kao širi, krovni pojam (suicidalne misli, namjera, plan, pokušaj, ponašanje) nije dijagnoza, niti je uvijek posljedica jedne psihičke bolesti ili poremećaja. Može biti povezana s depresijom, traumom, ovisnošću, gubitkom, usamljenošću, kroničnom boli ili različitim krizama (financijskim, društvenim, humanitarnim), ali nijedna od tih okolnosti sama po sebi ne određuje fatalan ishod. Svjetska zdravstvena organizacija upravo zato prevenciju samoubojstva ne promatra samo kao pitanje liječenja pojedinca. Prevencija je širi javnozdravstveni i društveni problem koji uključuje dostupnost pomoći, zdravstvene sustave i šire društvene okolnosti.
Međunarodna udruga za prevenciju samoubojstava i Svjetska zdravstvena organizacija ove godine završavaju trogodišnju kampanju (2024. – 2026.) Changing the Narrative on Suicide, odnosno „Mijenjajmo narativ o samoubojstvu“, čiji je poziv „Start the Conversation“ – „Započnimo razgovor“. Površno gledajući, ideja može djelovati suviše jednostavna, no njome se ukazuje na nešto važnije – način na koji govorimo o samoubojstvu utječe na način na koji ga razumijemo i na koji na njega reagiramo.
Uobičajena predodžba kaže da čovjek koji želi umrijeti jednostavno više ne želi živjeti. To može zvučati logično, ali nije dovoljno precizno. Općenito govoreći, suicidalnost nije samo izraz želje za smrću, nego je često povezana sa željom da prestane određeno stanje svijesti: osjećaj bezizlaznosti, poniženja, krivnje, psihičke boli, praznine ili potpune iscrpljenosti. Netko može istodobno žudjeti da njegova patnja prestane i bojati se smrti. Upravo zato suicidalnost često nije stabilna odluka, nego stanje u kojem se čovjekov doživljaj mogućnosti dramatično sužava.
Ukratko, problem nije jedino u tome što osoba vidi samo jedan ishod , nego u tome što više ne uspijeva vidjeti druge ishode. Osoba ne mora biti uvjerena da je cijeli njen život bio pogreška. Dovoljno je da u određenom trenutku više ne može zamisliti da bi život mogao izgledati drugačije. Ono što je privremeno počinje izgledati trajno. Ono što je trenutno postaje jedino moguće. Budućnost prestaje biti prostor mogućnosti, a postaje produžetak sadašnje, nepodnošljive (ili neprihvatljive) boli.
Upravo zbog toga, jedan od važnih oblika pomoći je mogućnost da čovjek govori o onome što inače skriva. Ne zato što se razgovorom automatski spašava život, nego zato što razgovor može proširiti prostor u kojem osoba razmišlja. Kada se unutarnji problem pretvori u riječi, on više nije potpuno zatvoren unutar jedne svijesti. Netko drugi može ga vidjeti iz drugog kuta. Ponekad se time ne rješava problem, ali se mijenja njegov oblik. A u kriznom stanju promjena oblika problema može vagu ambivalencije pomaknuti u smjeru života, nasuprot nepovratnoj odluci.
Dvije osobe poznate javnosti koje su se odlučile na takvu, nepovratnu odluku su Primo Levi i David Foster Wallace. O smrti Prima Levija napisani su brojni članci i analize. Jedan od takvih tekstova je i esej Zdravka Zime (iz knjige „Putnik s lažnim pasošem“) koji nadilazi samo ovaj slučaj te je zapravo „ogled o misteriju samoubojstva“, pod naslovom „Zašto se ubio Primo Levi“.
Smrt Prima Levija 1987. godine službeno je proglašena samoubojstvom, ali okolnosti njegove smrti nikada nisu potpuno razjašnjene. Mogućnost nesretnog pada kasnije je ozbiljno osporavana i ne može se sasvim isključiti.
Namjera navođenja ova dva primjera nije romantizirati samoubojstvo, kao što se to ponekad zna učiniti kad suicid počini umjetnik, književnik ili filozof. Tada smrt počinje izgledati kao završetak velike životne priče, kao posljednji čin nekog umjetničkog djela. Takva interpretacija je opasna jer od psihičke patnje stvara mit. Kao da bi velika umjetnost trebala imati veliku tragediju i kao da bi samoubojstvo moglo biti konačni dokaz nečije umjetničke veličine.
Ljudska bića teško podnose neobjašnjivost. Upravo to može biti najteža stvar u razmišljanju o samoubojstvu. Nije moguće uvijek dati odgovor na pitanje zašto. Može se opisati procese – beznađe, kognitivno sužavanje, emocionalnu bol, gubitak osjećaja kontrole, izolaciju i promjene u prosuđivanju koje se mogu pojaviti tijekom krize – ali opis procesa nije isto što i objašnjenje čovjeka. Kada ne znamo što se dogodilo, prisiljeni smo priznati da ne znamo.
Zato nakon nečije smrti nastaje gotovo instinktivna potreba da se sve poveže: trauma, djetinjstvo, ljubavni problemi, bolest, posao, posljednja rečenica, posljednji dan. Tako nastaje priča koja djeluje smisleno. Ali smislena priča nije nužno istinita. Ponekad je to samo način na koji oni živi pokušavaju podnijeti činjenicu da o unutarnjem svijetu druge osobe nikada nisu imali potpun pristup. Kao da bi samo jedan razlog, priča sažeta u rečenicu, mogao objasniti čovjeka.
Druga navedena osoba, spisatelj, David Foster Wallace, u svom romanu Infinite Jest, pokušava opisati iskustvo teške depresije slikom čovjeka koji se nalazi u zgradi zahvaćenoj požarom. Promatraču sa zemlje njegov skok može izgledati nerazumljivo, ali čovjeku koji je u požaru problem nije privlačnost pada, nego nepodnošljivost vatre.
Ovakav prikaz ne romantizira nego prikazuje koliko se pogled izvana može razlikovati od onoga iznutra. Ono što promatrač vidi kao izbor između života i smrti osoba u krizi može doživljavati kao izbor između dvije nepodnošljive mogućnosti.
Ne moramo razumjeti tuđi očaj do kraja da bismo ga shvatili ozbiljno, ali ono što možemo znati jest da čovjeku koji je u požaru ne treba predavanje o vrijednosti zgrade. Najprije treba pronaći izlaz. A možda je to i najjednostavniji način da razumijemo prevenciju samoubojstva: učiniti vidljivima izlaze u trenutku kada ih čovjek više sam ne vidi.
Odjel za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti
Izvori: World Health Organization (WHO). Suicide prevention.