Kad se čovjek nastoji opravdati često pribjegava tome da krivi određenu situaciju za svoje ponašanje. Nasuprot tome, kad objašnjava zašto je netko drugi postupio na određeni način, tad u objašnjenju često pribjegava tome da tuđe postupke pripisuje tome kakva je netko osoba. Jasno je da kriteriji i način na koji procjenjujemo sebe nije isti onome na koji procjenjujemo druge. Nejednake kriterije imamo i kad procjenjujemo pripadnike grupe kojoj mi pripadamo nasuprot pripadnicima drugih grupa. Načina na koji možemo podijeliti ljude u grupe je bezbroj, no to su najčešće podjele na temelju rase, spola, jezika, boje kože, vjere, političkih uvjerenja, imovinskog ili društvenog statusa i brojne druge. Sukobe ili neslaganja po bilo kojoj od podjela lakše je shvatiti ako bolje razumijemo stereotipe, predrasude i diskriminaciju.
Da bi se jasnije razumjelo ova tri spomenuta pojma, potrebno je početi sa značenjem pojma – stav. Prema definiciji, stav je vrednovanje ljudi, objekata ili ideja. Naš odnos prema nečemu uključuje vrednovanje, prema najopćenitijoj podjeli to može biti više ili manje pozitivna ili negativna reakcija na nešto. Stavovi se uvijek sastoje od tri dijela – emocionalne, ponašajne i spoznajne sastavnice. Kao što se iz naziva naslućuje, prva sastavnica obuhvaća naše emocionalne reakcije, poput onih prema nekoj osobi ili nekom društvenom problemu. Iz naziva je jednako jasno da ponašajna sastavnica obuhvaća naše postupke ili vidljivo ponašanje. Spoznajnu sastavnicu stava se naziva još i kognitivna, ona obuhvaća naše misli i vjerovanja.
Pomoću primjera je mnogo lakše shvatiti kako se ove tri sastavnice stava očituju i međusobno nadopunjavaju. Za primjer ćemo uzeti stav prema nekoj televizijskoj seriji.
- Na emocionalnoj razini to može biti serija koju volimo gledati, kojoj se obradujemo kad je na programu ili kad si je pustimo, s nestrpljenjem očekujemo svaku novu epizodu (ili sezonu), ljuti smo ako je radi nečega odgođena, razočarani kad ne ispuni naša očekivanja, i nakon što je odgledamo ostajemo s osjećajem nostalgije i pitanjem – što sad dalje.
- Na ponašajnoj razini to je samo gledanje serije ili „skidanje s interneta“, razgovor s prijateljima o seriji, priprema okoline za gledanje – zamračimo si prostoriju, odemo u neki dio kuće/stana gdje ćemo imati mir, ili zovemo još nekoga da nam se pridruži, priprema grickalica ili hrane, i još mnogo toga.
- Na spoznajnoj razini to su naša vjerovanja o tome zašto je baš ta serija dobra, zanimljiva, napeta, zabavna, naše mišljenje o tome zašto su nam ti glumci privlačni ili zašto su likovi odlično razrađeni.
Tri sastavnice stava su podijeljene na način da se svaka odnosi na jedan od tri pojma iz naslova. Tako je diskriminacija prema definiciji neopravdano negativno ili štetno ponašanje prema članovima grupe, samo zbog njihove pripadnosti toj grupi. Stereotip je generalizacija o grupi ljudi, kojom se istovjetne osobine pripisuju gotovo svim članovima te grupe, neovisno o stvarnim razlikama između članova. Predrasuda je neprijateljski ili negativan stav prema pripadnicima prepoznatljive grupe ljudi, koji se zasniva isključivo na njihovom članstvu u toj grupi. Uočljivo je da diskriminacija obuhvaća ponašanje, stereotip obuhvaća spoznaju, odnosno mišljenje ili vjerovanje, a predrasuda emocionalnu sastavnicu.
Zanimljivo za spomenuti je da predrasude mogu biti i pozitivne, iako je jasno da se općenito radi o negativnoj pojavi. Ipak, kad je predrasuda pozitivna to zapravo znači da prema nekome imamo pozitivnu emocionalnu reakciju samo zato jer je pripadnik određene grupe. Najbliži nam je možda primjer pozitivna reakcija prema nekome čim saznamo da smo iz istoga kraja. Iako predrasuda može biti i pozitivna, to ne znači da je i poželjna. Osim toga radi se prvenstveno o negativnom fenomenu i kad se spomene predrasude ne misli se ni na što dobro. One su zapravo iznimno opasan fenomen, jer u krajnjem slučaju mogu prerasti u potpunu mržnju, što se kroz ljudsku povijest mnogo puta pokazalo pogubnim, a nažalost i u današnje vrijeme nije mnogo drugačije. Porijeklo i uzrok predrasuda nije jasno određeno kao samo biološki ili samo socijalni, no jasno je da se sadržaj predrasuda može naučiti – tako ih djeca uče od roditelja. To ne znači da će ih i zadržati kad odrastu. Kroz odrastanje se najviše zadrže oni stavovi koji promiču ravnopravnost, a ekstremniji stavovi roditelja se slabije zadržavaju kod djece kad odrastu.
Stereotipi su odraz kulturalnih vjerovanja, a najlakše ih je prepoznati u vicevima. Vicevi se često temelje na stereotipnom prikazu određenih skupina ljudi, od kojih je svaka sinonim za nešto, neku osobinu, i radi toga su u nekoj kulturi svima lako razumljivi. Točno se zna kakav je koji lik u vicu i što se od njega može očekivati. Većina ljudi ima stereotipe i oni prilično lako dođu do izražaja. Jednim dijelom je razlog tome što ljudi svijet i svoju socijalnu okolinu doživljavaju kroz kategoriziranje i grupiranje. Tako je jednostavno lakše funkcionirati, um ide lakšim, pojednostavljenim putem, u interpretaciji informacija.
Kad predrasude prerastu u djelovanje, potaknute stereotipima, tad postaju diskriminacija. Budući da ljudi nisu otporni ni na predrasude ni na stereotipe nisu otporni niti na pokazivanje diskriminacije. Lakog i brzog rješenja nema, a često ni uspješnih. Nije dovoljno ljudima pružiti točne informacije o nečemu kako bi njihove predrasude nestale, a ponašanje se promijenilo. Nije dovoljno niti to da grupe koje se međusobno ne slažu stupe u kontakt.
Prema jednoj od teorija potrebno je pri kontaktu grupa koje se ne slažu zadovoljiti brojne specifične uvjete kako bi došlo do smanjenja predrasuda i promjene ponašanja. Između tih uvjeta izdvaja se onaj u kojem jedna grupa treba drugu, i obrnuto, kako bi se postigao cilj koji je važan za obje grupe. Ovakva situacija se naziva – međusobna ovisnost.
Sposobnost suradnje je vrlina koja je ljudsku vrstu dovela iznimno daleko, a može pomoći u pomirenju grupa koje se ne slažu. Primjer toga može biti neka elementarna nepogoda koja pogodi zajednicu i primora ljude da u cilju preživljavanja nadiđu razlike, kriva uvjerenja i negativne emocije. Nažalost, ovo pokazuje da je često potrebna veća nevolja kako bi se pokazalo što je uistinu važno. I tome se može doskočiti, no to zahtjeva aktivni pristup. Sažeto rečeno potrebno je držati se zlatnog pravila: „Činite drugima ono što želite da drugi čine vama“.
Odjel za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti
(Temeljeno na: Aronson, Wilson, Akert – Socijalna psihologija)