Povod za odabir 6. lipnja kao datuma obilježavanja ovog dana seže u 6. lipnja davne 1880. godine. Tad je današnja Klinika za psihijatriju Vrapče, a tadašnji Kraljevski zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu temeljem odluke vlade dobio Statut, koji se prema prof. Vladi Jukiću može smatrati „jednim od najvažnijih dokumenata u povijesti hrvatskih nastojanja usmjerenih na što je moguće bolje osiguravanje prava duševnih bolesnika“. Također ga smatra i pretečom svih kasnijih statutarnih i zakonskih akata, pa i pretečom Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, kojeg je Sabor Republike Hrvatske donio 19. rujna 1997. godine.
Spomenutim zakonom se propisuju temeljna načela, zaštita prava te uvjeti za primjenu mjera i postupanje prema osobama s duševnim smetnjama. Ukratko zaštita osoba s duševnim smetnjama, kao i svake druge skupine, počinje pokazivanjem poštovanja, prvo prema ljudima, a onda i njihovim pravima. Iako se izraz osoba s duševnim smetnjama odnosi na manji broj ljudi, svi smo izloženi riziku da to postanemo. Postoje različiti rizični faktori za pojavu i tijek duševnih smetnji, no niti jedna skupina ljudi nije magično zaštićena, samo su neke ranjivije od drugih. Brojne nepovoljne okolnosti u zadnjih više od godinu dana, od pandemije i potresa do izolacije i ekonomske neizvjesnosti, približile su nam temu i pitanje mentalnog zdravlja na neželjeni način. Nije rijetkost čuti izjave poput – svi ćemo izludjeti ili svi smo već pomalo poludili, ovo je globalna psihoza, trebao bi svatko imati svog psihologa/psihijatra. Većina ipak neće razviti duševni poremećaj, no poteškoće koje doživljavamo mogu nas senzibilizirati za ono s čime se suočavaju oni koji u životu prolaze lošije od nas. Od 2012. godine, kad je obilježen prvi dan prava osoba s duševnim smetnjama u RH, na mnoge načine se širu javnost upoznaje s ovim društvenim pitanjem. To se činilo putem stručnih skupova, kampanja za smanjenje i uklanjanje stigme koju se veže uz ovaj zdravstveni problem pa do djelovanja putem medija. Ovaj tekst također je jedan oblik informiranja javnosti i promicanja prava, među kojima se neka područja ističu kao posebno značajna:
- pravo na jednake uvjete liječenja kakve imaju i svi ostali pacijenti na bilo kojem drugom području medicinske skrbi
- pravo na uklanjanje bilo kojih stigmatizirajućih i diskriminirajućih odnosa prema njima od strane bilo kojeg pojedinca ili institucije
- pravo na najmanje restriktivne mjere kada postoje opravdani razlozi za privremeno ili trajnije ograničavanje njihovih prava
- pravo na zaštitu imovine prema jednakim standardima koji vrijede i za sve ostale građane
- pravo na kompetentno zastupanje u svim postupcima u kojima sami nisu sposobni zaštititi svoje interese
- pravo na jednake uvjete suđenja kakve imaju svi drugi građani na bilo kojem području kaznenog ili građanskog prava
Ono što se kroz povijest pa do danas stereotipno i uz predrasude veže uz područje duševnih bolesti su mjere prisile. U prošlosti ih se koristilo kao standardni dio tretmana bolesnika, a neke od metoda su iako danas uklonjene ili modificirane, stekle zloglasan status, čemu su znala doprinijeti i filmska ostvarenja, poput Leta iznad kukavičjeg gnijezda. Pod izrazom mjera prisile obuhvaćeni su prisilna hospitalizacija, medikacija i izolacija. Koristi ih se u slučajevima kad osoba predstavlja prijetnju sebi ili drugim osobama. Obuhvaćene su Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama te Pravilnikom Ministarstva zdravstva o vrstama i načinu primjene metoda prisile prema osobama s težim duševnim smetnjama. Najčešće indikacije za primjenu metoda prisile su nepredvidivo, agresivno ponašanje, samodestruktivno ponašanje, slaba kontrola ponašanja kao posljedica intoksikacije alkoholom, lijekovima, maničnom fazom, sprečavanje samoozljeđivanja pacijenta, ali i na osobni zahtjev pacijenta, uz procjenu opravdanosti zahtjeva. Sputavanje može biti fizičko (remenje za zglobove, zaštitna košulja) i kemijsko (sedacija). Nad pacijentom koji je sputan potrebno je provoditi učestale postupke nadzora i provjere njegovog stanja i zadovoljavanja osnovnih potreba. Maksimalno vrijeme na koje se u RH može izolirati pacijenta je 4 sata, nakon čega psihijatar vrši ponovnu procjenu potrebe za nastavkom izolacije. Sažeto, balans između metoda prisile i poštivanja dostojanstva pacijenta počiva na premisi sigurnosti, pacijenta i ljudi u njegovoj blizini.
Iako građani nemaju mnogo utjecaja, a pogotovo ne direktan utjecaj na spomenute zakone i pravilnike, svatko ima priliku osobno štititi prava osoba s duševnim smetnjama. To se čini smanjenjem stigmatizacije kojoj su te osobe u društvu izložene, jer stigma počiva na zabludama, a može voditi do diskriminacije i uskraćivanja ljudskih prava. Edukacija i upoznavanje s duševnim smetnjama i ljudima koji ih imaju važni su za sve pa i osobe koje se nalaze u ulozi pacijenta, jer kriva uvjerenja mogu i samoj osobi otežati tražnje stručne pomoći što dovodi do kasnijeg dijagnosticiranja i lošijeg tijeka i ishoda bolesti.
Načelo koje nam u odnosu prema bolesti/oboljelima može pomoći je da duševne smetnje smatramo medicinskim problemom kao i bilo koju drugu „fizičku“ bolest. Ovi problemi ne predstavljaju osobni izbor osobe ili karakternu slabost. To onda znači da osobu ne ćemo svesti na njenu dijagnozu, jednako kao što je ne ćemo svesti na dijagnozu bilo koje „fizičke“ bolesti. Isto tako to znači izbjegavanje romantiziranja i banaliziranja raznih simptoma/bolesti, budući da je žargonski pomodno postalo govoriti kako smo depresivni, opsesivno kompulzivni, psihotični, bipolarni, itd.
- Činjenice pokazuju da osobe s duševnim smetnjama nisu ništa nasilnije, a onda niti opasnije od opće populacije.
- Činjenice pokazuju da osobe čija je bolest kontrolirana i liječena mogu biti jednako dobri roditelji kao i oni bez bolesti, jer na dobrobit djece više utječu obiteljski odnosi nego vrsta bolesti roditelja.
- Činjenice pokazuju da je bolest posljedica međudjelovanja gena, okoline i psiholoških čimbenika, a ne posljedica lijenosti ili slabosti.
Trenutno je u javnosti aktualan slučaj druge tenisačice svijeta, Naomi Osake, koja je radi brige za vlastito mentalno zdravlje i poteškoća koje ima, odbila sudjelovati na press konferencijama te se povukla iz natjecanja. Radi njenih postignuća i uspjeha javnost joj je spremnija iskazati razumijevanje i poštivati njeno dostojanstvo, nego što je to prema drugim, „običnim“ ljudima s duševnim smetnjama, a pogotovo onima koji žive na rubu društva.
Spomenuta naklonost prema bilo kome nije ništa loše. Pritom je poželjno upitati se – u slučaju da imam duševne smetnje, bi li za moje dostojanstvo činilo razliku jesam li drugi/druga igračica svijeta ili sam „običan“ građanin. Poželjan odgovor bio bi – ne, nema razlike; jer jedna je druga igračica svijeta, a nas „običnih“ građana je ipak nešto više.
(dijelom temeljno na članku – V. Jukić: Dan prava osoba s duševnim smetnjama u Republici Hrvatskoj)